Kronike jednog konzultanta

Davno su prošla vremena kada je Henry Ford mogao reći „Možete dobiti auto bilo koje boje dok god je to crna“. Svi znamo koliko je u današnje vrijeme kupac razmažen i koliko različitih želja s jedne strane te varijacija pojedinih proizvoda s druge strane ima na tržištu.

Dugi rep

U knjizi Dugi rep, Chrisa Andersona – prema nekima, jednoj od najvažnijih poslovnih knjiga u posljednje vrijeme – pokazuje se kako budućnost industrije nisu hitovi ili bestseleri, nego niše. Rep Gausove krivulje koji prikazuje različitost od prosječne potražnje sve je duži (to znači da ima sve više proizvoda koji su specifični i sve više specifičnih želja potrošača). Nekada se moglo prodavati samo ono što se nalazilo na policama. U velikim trgovačkim centrima su još uvijek brand manageri ti koji određuju koji proizvodi će se staviti na police, a koji ne. U stvari potražnja se umjetno stvara kroz ponudu. Internet konačno omogućuje da svaka niša ma kako bila mala i specijalizirana može naći svoga kupca. Ovaj koncept je zgodan i demokratičan, ali je do sada bio primjenjiv samo u domeni glazbene i izdavačke industrije zbog preskupe proizvodnje svega što nije čisti intelektualni proizvod. Međutim, možda je došlo do nove industrijske revolucije u trgovini i logistici!

Pročitaj više…

Mnoge domaće male i srednje kompanije su postale uspješne i atraktivne kupcima u svijetu jer su fleksibilne i jeftine. To bi mogli ljepše reči da su pronašle fini balans između standardiziranih proizvoda i usluga što znači da su cijene relativno niske i nivoa prilagodbe kupcima i njihovim specifičnim potrebama što opet znači da su cijene nešto niže od svjetski poznatih igrača i specijalista u određenim nišama. Ovo je idealna pozicija za male igrače jer su oni dovoljno agilni da mogu zadovoljiti specijalne želje kupaca i to sve napraviti za cijenu koja je blizu cijene standardnog proizvoda kod vrlo nefleksiblnih igrača koji rade velike serije standardiziranih proizvoda i koji ne dozvoljavaju fleksibilnost u dizajnu i rokovima isporuke. Ovu prednost treba zadržati, ali istovremeno treba raditi na profitabilnosti jer niske cijene povećavaju rizik kako se kompanija razvija. Rješenje možemo pronaći u vojnim taktikama i strategijama.

Pročitaj više…

U nedavnom razgovoru jedan poduzetnik mi je rekao da će s obzirom na trenutnu konstelaciju snaga na tržištu radne snage neminovno doći do povećanja plaća i da je jedini način kako da se taj efekt (povećanja inputa) anulira, je da se poveća produktivnost. Naime radi se o kompaniji koja se bavi distribucijom neprehrambenih materijala i s obzirom na znatan rast odlučio se izgraditi novo skladište. Međutim, povećanje kapaciteta izgradnjom većeg skladišta nije glavni dio priče jer zidovi ne čine sami kapacitet. Kapacitet čine i ljudi koji rade pomnoženi sa produktivnošću koju postižu. I u ovom zadnjem je sama po sebi razumljiva mudrost koja me najviše pogodila.

Dakle, da razjasnimo trenutak u vremenu i prostoru. Nalazimo se u Hrvatskoj koja je ušla u EU, a to znači pored nestanka granica za kretanje robe nestale su granice i za kretanje ljudi. Poznata je kapitalistička istina koju je još Marx uvidio – da se kapital seli iz industrije sa manjom profitnom stopu u industriju sa višim profitom. Isto tako je i sa radnom snagom. Radnici se sele iz tržišta sa nižom plaćom na tržišta sa višom plaćom. I tako to ide. Problem je što onda u industriji sa nižom profitnom stopom i nižom plaćom nema tko raditi odnosno tamo gdje je potražnja za radnom snagom veća neminovno je da će doći do povećanja plaća ili će te tvrtke propasti. Rješenje je u oba slučaja u povećanju profitabilnosti, a to je uz tržišnu cijenu jedino moguće kroz povećanje produktivnosti.

Pročitaj više…

U legendarnoj sceni kultnog filma Kum Al Pacino postavlja pitanje o tome tko je naredio napad na njegove suradnike. To me podsjeća na razgovor koji sam imao sa jednim klijentom kada sam bio u Sarajevu i razgovor je tekao oko odgovornosti za zalihe. Kada se uslijed tržišne potrebe naruči određena roba i onda se ona ne proda u cijelosti te ostane na skladištu to i nije neki razlog za zabrinutost u početku. To se događa i ne može svaka odluka o nabavi biti uspješna jer na tržištu je toliko brandova i toliko različitih ukusa da je teško pogoditi. Međutim, kada se to događa kroz duže vrijeme i nema mehanizma koji bi vodio računa o tome onda se nakon dvije, tri ili pet godina te nekurentne zalihe nakupi. U nekim slučajevima je udio nekurentne ili čak mrtve zalihe zauzmu i do trideset posto ukupne zalihe. E to to je već problem i onda se u nekom trenutku svi zajedno zapitaju tko je naručio svu tu mrtvu zalihu?

Pročitaj više…