Kada bi se zalihe smanjile za samo 10 posto, hrvatski bi poduzetnici mogli angažirati 8,8 milijardi kuna zarobljenih sredstava
U “Večernjaku” od 07.01.2001. čitamo da su zalihe kompanija u listopadu 2008. u odnosu na preklanjski listopad porasle za značajnih 13,7%. Međutim ako pratimo ove statističke podatke vidjet ćemo da se ovaj trend nastavlja već duže vrijeme. Prema podacima iz Fine, poduzetnici su prošle godine imali zaliha u vrijednosti 88,47 milijardi kuna, odnosno 19,4 posto više nego 2006. Državni zavod za statistiku je pak objavio da su zalihe gotovih industrijskih proizvoda na kraju srpnja bile osam posto veće nego u istom razdoblju 2007.
Kada bi se zalihe smanjile za samo 10 posto, hrvatski bi poduzetnici mogli angažirati 8,8 milijardi kuna zarobljenih sredstava. To je ogroman potencijal kojeg se poduzetnici sjete tek u doba mršavih krava. Kad je ekonomija na valovima gospodarskog buma (doba biblijskih develih krava), o upravljanju zalihama ne govori se mnogo. Svi govore (pogotovo poduzetnici starog kova) da je bolje imati robu na zalihama nego je nemati. No što ako proizvodni kapaciteti i mehanizmi upravljanja zalihama (ako su uopće i postojali) u vrijeme usporavanja rasta i dalje funkcioniraju kao i u mirnodopskim vremenima? Onda se na žalost događa gomilanje nepotrebnih zaliha.
Zapravo, ono što se događa je tromost koja je uobičajena jer u doba rasta ekonomije i oćekivanja su pozitivna i onda je prema mišljenju spomenutih poduzetnika potrebno gomilati robu kako bi održavali nivo zadovoljstva svojih kupaca. Kako se dolazak krize u pravilu ne prepozna na vrijeme pa se rast zaliha nastavlja iako se aktivnosti u gospodarsku smanjuju.
Kako izbjeći ovu situaciju i osloboditi zamrznuta sredstva koja stoje u zalihama, a koja nam tako trebaju u doba ove krize nelikvidnosti. Osnovno pravilo je da morate ovladati svojim zalihama i da proaktivno vodite politiku zaliha. Prvo što morate napraviti je saznati kakve zalihe uopće imate, kolike su one i koliko vas koštaju. To se zove analiza zaliha. U tu svrhu nam stoje na raspolaganju alati kao što su ABC analiza i XYZ analiza kojima se zalihe kategoriziraju prema važnosti i prema frekvenciji Druga stvar koju morate saznati je kako su i zašto nastale. Nadalje, je potrebno redovno analizirati tzv.“mrtve” odnosno nekurentne zalihe. One su nastale iz raznoraznih razloga koje ste analizirali u prethodnom koraku. Dvije stvari su bitne u vezi nekurentnih zaliha: jedno je da se pokuša na svaki mogući način riješti tih zaliha (rasprodaja, otpis isl.), a druga je da se uspostavi redovno praćenje tih zaliha kako bi se moglo pravovremeno reagirati na njihovu ponovnu pojavu. Sljedeće što je potrebno je odrediti ciljanu vrijednost zaliha odnosno politiku zaliha. Većina manjih i srednjih tvrtki nema definiranu politiku zaliha već se vode “Forestgampovskom politikom”: treba nam onoliko zaliha koliko nam treba… Da bi mogli odrediti politiku zaliha morali smo dobro odraditi prvi korak analize i određivanje troškova zaliha. Politika zaliha je u direktnom odnosu sa razinom usluge prema kupcima – što su veće zalihe to su kupci zadovoljniji jer u visokom postotku slučajeva mogu nabaviti vaše proizvode. Nemoguće je, međutim, zadovoljiti kupce u svih 100% slučajeva pa čak i najbolji u klasi imaju postotak zadovoljstva kupaca iznad 99%, ali ispod 100%. Da bi vuk (kupac) bio sit, a sve ovce (zalihe) na broju (optimumu), potrebno je voditi politiku zaliha koja nam određuje nivo sigurnosnih zaliha. I na kraju da bi cijeli ovaj sustav (mehanizam) funkcionirao treba naravno, jasno definirati odgovornosti za zalihe i to onda redovno pratiti preko ključnih pokazatelja uspjeha.