Prije par dana sam dobio jedno očajničko pismo (email) od vlasnika jednog manjeg poduzeća koji me molio da mu pomognem da spasi tvrtku od stečaja. radi se o tome da je već neko vrijeme u blokadi i prema zakonu ako je kontinuirano u blokadi nakon 60 dana tvrtka ide u stečaj.
Simptomi prema riječima vlasnika poduzeća su kako slijedi:
Tvrtka postoji 24 godine i kako vlasnik kaže ”prošla je i puno teža vremena od ovih, neokrnjena i bez opasnosti od propasti. Međutim, sada smo došli u veliku opasnost, budući da smo blokirani već skoro 2 mjeseca od strane Porezne uprave i prijeti nam stečaj radi blokade računa.”
S druge strane, nastavlja vlasnik, ”tvrtka ima veliku imovinu/aktivu u zalihama robe knjigovodstvene vrijednosti tri milijuna kn te vrijednost stambeno-poslovnog objekta kod jednog popularnog shoping centra površine u vrijednosti najmanje od pola milijuna eura.”
Dug prema banci (od koje su svojedobno podigli kredit od 300.000 eura) je ”samo” 352.000 kn, a Poreznoj upravi duguju 151.000 kn.
Vlasnik dalje navodi da “kad se zbroje svi dugovi, nekoliko puta su manji od aktive, nismo prezaduženi i nismo gubitaši – zadnjih 10-tak godina imamo dobit, doduše malu, ali dobit.
Solventni smo, ali nelikvidni i možemo otići u stečaj radi pola milijuna kuna, a vrijednost svega daleko premašuje taj iznos. Kad bismo prodali robu, sve bismo platili i još bi nam ostalo.”
Na osnovu ovih nekoliko iskrenih činjenica može se postaviti određena dijagnoza:
Bez obzira što se vlasnik ovog poduzeća kune da je firma prošla i puno teža vremena i nije propala, sada zbog “pišljivih” tri milijuna zaliha (koje predstavljaju trenutno četiri godišnja prometa) mora u stečaj. Ponekad direktori i vlasnici poduzeća ne vide kod zdravih očiju. Tih tri milijuna kuna se nije nakupilo preko noći i ova situacija se pripremala godinama. S obzirom da mogu samo nagađati što se sve skriva ispod ledene sante – jer mi samo vidimo vrh, vjerojatno se radilo o slaboj prodaji već dugi niz godina, lutanje u definiranju asortimana i loša disciplina u naplati dugova.
Samo naglašavanje velike imovine odnosno aktive u knjigovodstvenoj vrijednosti mi pokazuje da postoji nerazumijevanje da imovina ne mjeri u knjigovodstvenoj vrijednosti već u vrijednosti koju je kupac spreman platiti. Zalihe su tipičan primjer i ja sam već često pisao o tome da u knjigovodstvenu vrijednost vaših zaliha možete uvjeriti samo svojeg knjigovođu, a i on je postao sumnjičav.
Iz podatka da je tvrtka bila dužna banci oko tristo tisuća eura ili oko 2 milijuna kuna, mogu zaključiti da je on bio dignut za poslovni prostor ili za likvidnost (čitaj za nabavu zaliha). Mislim da nisam daleko od istine kada zaključim da se taj kredit nalazi u onih tri milijuna kuna u zalihama.
Iako navodi da firma nije prezadužena podaci govore drugačije jer već u sljedećoj rečenici kaže da imaju malu dobit (ovo znači da imaju dobit od nekoliko tisuća kuna). Ovo životarenje znači da su hodali po rubu već neko vrijeme. Naime, izostanak veće dobiti znači da su ih pokopale visoke kamate koje su pojele dobit.
I na kraju mogu reći što već duže ponavljam, a to je da poduzeća ne propadaju zbog toga što imaju gubitak ili posluju na pozitivnoj nuli, već zbog nelikvidnosti. Ovo je mudrost od kada je bilo svijeta i vijeka.