Već sam pisao o tome da imovina nije imovina ako nije u funkciji. Dakle, da malo razjasnimo. Mnogi imaju problem sa razumijevanjem aktive i pasive u bilancama poduzeća. Zapravo je stvar vrlo jednostavna. Ako podijelite bilancu stanja na dva dijela ili kvadranta na aktivu i pasivu odnosno na imovinu i obaveze, a račun dobiti i gubitka na prihode i rashode na druga dva kvadranta, onda je vrlo jednostavno objasniti njihov odnos.
Imovina je sve ono što nam stvara prihod, a obaveze su sve ono što nam ga umanjuje. Drugim riječima: Aktiva odnosno imovina je ono što stavlja novac u naš džep, a pasiva ili obaveza je ono što nam uzima novac iz džepa.
Kada to primijenimo na neke stavke iz bilanci poduzeća onda dobijemo rezultat da na primjer zalihe kao imovina – da bi bile imovina – trebale bi generirati prihod. Međutim, zalihe prema niti jednoj teoriji, a kamoli u praksi ne generiraju prihod nego samo trošak. Naime, zalihe treba financirati i to nešto košta kroz kamate; zalihe treba smjestiti u neki prostor koji također nešto košta; zalihe treba manipulirati, a i to je trošak; istovremeno zalihe gube na vrijednosti kroz kalo rasip, lom, kao i kroz smanjenje roka valjanosti i životnog vijeka; najveći međutim trošak je prema Peteru Druckeru trošak ne-korištenja imovine odnosno oportunitetni trošak.
Trošak ne korištenja
Ako naša imovina čuči u formi koja ne donosi vrijednost nego samo trošak onda to nije imovina nego obaveza. Taiichi Ohno je jednom rekao da troškovi nisu tu da se analiziraju nego da se eliminiraju. Isto tako kada nešto generira trošak onda je to uzrok koji treba također eliminirati. Zapravo, mi se ne želimo baviti troškovima nego njihovim uzrocima, a u ovom slučaju uzroci su zalihe i ostala imovina koja ne donosi prihod nego trošak.
Dakle, ako ne koristimo imovinu koju imamo onda kao prvo to nije imovina nego obaveza koja generira trošak; kao drugo kada bi ta imovina bila u drugom agregatnom stanju ili formi (koja donosi prihod) onda bi mogli zaraditi našu prosječnu profitnu stopu. Naš je gubitak zapravo puno veći nego što se na prvi mah čini jer generirani troškovi su samo mali dio onoga što gubimo ulaganjem u imovinu koja ne generira prihod odnosno profit.
DuPontov model
Ovaj koncept i nije tako nov, ali ga vrijedi svako malo ponovo spomenuti jer izgleda da ga poslovni ljudi zaboravljaju. Još tridesetih godina prošlog stoljeća kompanija DuPont je dizajnirala model koji je uzimao u obzir obadvije komponente o kojima ovdje govorimo – prihode i imovinu. Dakle, ovaj model daje mogućnost za praćenje stvarne vrijednosti imovine odnosno koliko ta imovina generira prihoda i profita. Ovaj je model vrlo jednostavan i omogućava nam da povezujemo stavke i utjecaj tih stavaka između bilance stanja i računa dobiti i gubitka.
Ono što bih ja još preporučio je da se sličan model koristi na nešto nižem nivou kako bi se mogle pratiti poveznice između pojedinih stavaka koje nas interesiraju. Na primjer utjecaj zaliha na prihode i troškove ili utjecaj potraživanja od kupaca na prihode i troškove.