U svojoj knjizi o inovacijama i poduzetništvu Peter Drucker je izjavio zanimljivu stvar:Da je najveći trošak neke imovine – kada ne koristimo tu imovinu. Iako je to rečeno u jednom drugom kontekstu, ova se izjava zapravo odnosi na svu imovinu. Mi volimo razmišljati u terminima da je imovina imovina i da je, na primjer, kuća kao imovina stvarna imovina. Međutim, ako uđemo u srž stvari vidjet ćemo da one nisu tako jednostavne. Na primjer, za germanske pravne poretke karakteristično je da prihvaćaju više različitih pojmova imovine, jer se u tim pravnim porecima smatra da pojam imovine ovisi o funkciji koju imovina ima u pravnim odnosima. Naime, ako pogledamo definiciju (prema Wikipediji) Imovina je ukupna vrijednost resursa, odnosno izvora potencijalne imovine, kojima poduzetnik raspolaže i njima se koristi kako bi ostvario gospodarsku aktivnost.
Dakle, imamo dva glavna sastojka da bi se nešto zvalo imovina – funkcija i korist. Imovina nije imovina ako nema neku funkciju i ako se njome ne ostvaruje korist. U svakom slučaju stvar je u tome da se nešto ne zove imovina ako ne donosi korist. U ekonomiji se to još zove “mrtvi kapital”.
“Troškovi postoje da bi se smanjili” – Taiichi Ohno
Ako, dakle, imovina koja se ne koristi nije imovina, da li to znači da i zalihe koje se ne koriste nisu imovina. Prema definiciji i prema mjestu u bilanci zalihe su kratkoročna imovina. Međutim, ako te zalihe nisu u funkciji onda možemo reći da niti one zapravo nisu imovina. Zalihe ispunjavaju jednu plemenitu funkciju “buffera” između nabave odnosno proizvodnje i prodaje kupcu. Ta bi funkcija trebala trajati što kraće, ali zbog nepredvidljivosti potražnje i drugih pogrešaka u poslovanju neke zalihe ostanu na skladištu i nešto duži period od predviđenog. U tom slučaju govorimo o “mrtvim zalihama”. Kao i kod druge imovine koja nije u fun
kciji ona ne donosi korist i zapravo je balast kojega se treba brzo i efikasno rješavati. Postoje kompanije koje to rade jako efikasno i nije slučajno da su takve organizacije među najuspješnijim u svijetu.
Ako dakle imovina ne donosi korist onda donosi ili jest trošak. Taiichi Ohno – začetnik Toyota Production Systema je rekao da koncept zaliha relikt iz prošlosti. Iako živimo u industrijskom i postindustrijskom dobu još uvijek
se nismo oslobodili poljoprivrednog mentaliteta u vezi sa spremanjem ljetine (zaliha) za zimu. Taj je mentalitet toliko usađen u naše biće da je za većinu nas sve drugo kontraintuitivno i tog se mentaliteta jako teško osloboditi. Taiichi Ohno je također rekao“Troškovi ne postoje da bi se računali. Troškovi postoje da bi se smanjili.” U tom smislu zalihe koje nisu u funkciji treba eliminirati. Tri su osnovna načina kako smanjiti i eliminirati nekurentne zalihe:
- Smanjiti i eliminirati dotok nekurentnih zaliha kroz bolje određivanje količine narudžbe (Pametna količina narudžbe™, eliminaciju uzroka koji dovode do naručivanja nepotrebnih i prekomjernih zaliha
- Ubrzati izlaz nekurentnih zaliha koje su već ušle u sustav našeg skladišta kroz prepoznavanje, rano upozorenje i eliminaciju sporih artikala.
- Brzo, efikasno i bez previše sentimentalnosti rješavati se nekurentnih i posebno mrtvih zaliha.
Naravno da niti jedan od načina rješavanja ovih zaliha nije jeftin (posebno ovaj zadnji), ali vam daje određeno samopouzdanje i kontrolu nad sudbinom poduzeća. Na ovaj način preuzimate odgovornost za vaše prijašnje odluke i akcije i to šalje poruku svima u organizaciji i izvan nje.
Troškovi zaliha
Ako je najveći trošak od svih trošak neiskorištene imovine, onda tu možemo ubrojiti i zalihe kao imovinu – ali mrtve zalihe. Neki smatraju da je najveći trošak zaliha obično trošak držanja zaliha, to jest cijena kapitala uloženog u zalihe. Međutim, ako imate puno prostora za zaduživanje, taj trošak često nije puno više od troška kamata u banci koje mogu biti relativno niske.
Mnogo viša razina troškova može biti izgubljena dobit i zove se još oportunitetni trošak. To je alternativa povrata na vaše ulaganje, koji bi mogli dobiti pomoću sredstva uloženih u zalihe negdje drugdje u vašem poslovanju, najčešće kroz prodaju profitabilnijih proizvoda.
Troškovi zaliha – primjer:
Konzultant je poduzeću prodao paket softvera sa uključenom kontrolom zaliha, uključujući obuku za sve ljude za ukupnu cijenu od 25,000 $ za licenciranje i konzultantske usluge te 2.000 $ mjesečno za ugovor o održavanju. Je li to isplativ posao? Vjerojatno, jer omogućava 50.000 $ mjesečno dodatne prodaje koju smo do sada gubili uz prinos od 35% marže i $ 17.500 mjesečno dodatnu zaradu prije poreza.