Tako je Marina započela razgovor. “Mislimo da naši poslovođe ne znaju dobro izvršiti planove…”
Kad sam došao kod njezinog rukovoditelja proizvodnje, sve mi je bilo jasno.
Dakle, Marko, direktor proizvodnje, poslao mi je par dana prije toga mail. Njegov kolega planer Damir bio je na našoj radionici o planiranju i bio je oduševljen.
Sada traže naprednu edukaciju za svojih 5 poslovođa – fokus: kako reagirati kad plan ne ide po planu. Dakle, “act” iz PDCA ciklusa prema njegovoj dijagnozi – On misli da je problem u njihovoj (ne)motivaciji, ne znanju ili slaboj proaktivnosti.
Ali evo zapleta:
- Marko se nije pojavio na edukaciji – neki će reći da je to i bolje da se poslovođe oslobode…
- Poslovođe, za koje želi naprednu edukaciju, zapravo ne znaju što je to PDCA – iako Marko poznaje metodologiju i barata s terminima, nije podučio kolege…
- Iako redovito imaju operativne sastanke, problemi se detektiraju prekasno – primjerice, informacije iz nabave dolaze nakon što su planovi već zaključani.
- Poslovođe su navikli na gašenje požara: prekovremeni, dodatna radna snaga, kooperanti.
- Nema sustava prioritizacije kada je “sve hitno”.
- Rokovi proizvodnje za svaki proizvod su definirani na osnovu idealnih kapaciteta bez uzimanja u obzir zastoja i kvarova.
Što ovdje zapravo imamo?
Imamo sustav koji je preopterećen svakodnevnim “check” i “do”, ali bez realnog “plan” i jasnih pravila za “act”. Poslovođe se nalaze između čekića i nakovnja – s jedne strane rokovi, s druge strane manjak informacija i nejasni prioriteti.
Rješenja očito ne leže samo u “motivacijskim tehnikama”, kako je prvotno predloženo. Potrebna je temeljita operativna dijagnoza
Što vi mislite što je potrebno u ovom slučaju?