Da li postoji i, ako postoji, koja je razlika između učenja i treninga. Da li nas školovanje i edukacija čini predvidljivima (i time manje sposobnim da reagiraju na nove i neočekivane situacije)?
Svjedoci smo da je edukacija vrlo važna u današnje vrijeme kada se stvari mijenjaju sve brže i brže. Još je Darwin rekao da ne preživljavaju najjače vrste nego one koje se najbrže prilagođavaju novim situacijama i promjenama. To bi mogli prevesti da preživljavaju oni koji najbrže uče. Zbog toga postoji ogromno tržište edukacija koje vode “mrtvu trku” sa novim znanjima, konceptima i informacijama koje se pojavljuju svake minute.
Međutim, razmišljao sam o tome da li nam danas edukacija i koliko može pomoći u svijetu čije su promjene toliko brze da je svaka edukacija zastarjela onog trenutka kada ju standardiziramo. Radi se o tome da je sva edukacija u školama i fakultetima stara nekoliko godina kada se standardizira i postane dio programa. Onda se ne treba čuditi da su to znanje i informacije stare najmanje jedno desetljeće kada izađemo iz škole.
E tu uskaće cjeloživotno školovanje.
Ideja je da se školujemo i educiramo tijekom cijelog života i rada i na taj način nadopunjavamo rupe koje su ostale od redovnog školovanja. Međutim, postoji još jedan problem. I cjeloživotno školovanje se sastoji od edukacija, seminara i treninga koji su standardizirani i dio su nekog programa. Pruski general Helmuth von Moltke je rekao da niti jedan plan nije preživio susret sa neprijateljskom vojskom. Isto tako su svi edukacijski programi zastarjeli onog trenutka kada su kreirani i standardizirani.
Gdje smo onda sada i da li to znači da je edukacija beskorisna?
Pogledajmo primjer koji su Dave Gray i Thomas Vander Wal naveli u knjizi “Povezana tvrtka” (The Connected Compay): “Na nosačima zrakoplova, kontrola se distribuira drugačije nego u klasičnoj vojnoj jedinici. “Operativni sustav” američke mornarice transformira se iz centralizirane hijerarhije u fleksibilnu strukturu odlučivanja, ovisno o okolnostima. Kada je situacija stabilna, predvidljiva i dobro shvaćena prevladava tradicionalna hijerarhija. Ali kada se odluke trebaju brzo donositi, odluke migriraju na rub, gdje ljudi mogu osjetiti i reagirati na situacije u stvarnom vremenu. Na primjer, svaki pojedinac uključen u slijetanje može prekinuti slijetanje u bilo kojem trenutku. Iako se odluka može preispitati (na isti način na koji sportski timovi pregledavaju snimke igara radi poboljšanja), pojedinci nikada neće biti kažnjeni zbog pogrešne odluke.”
Ono o čemu trebamo razmišljati, dakle, je prilagođavanje učenja na osnovu činjenja. To znači da moramo imati takve pojedince i timove koji će biti spremni i sposobni u svakom trenutku samostalno odlučiti što je najbolje za cijelu organizaciju. Za to nam trebaju visoko motivirani i pripremljeni suradnici koje ne treniramo sa zastarjelim informacijama i “najboljom praksom” nego im damo misiju ili im pokažemo željeni rezultat i pustimo ih da rade svoj posao i da u tom procesu uče.
Dakle, ne trebaju nam treninzi koji uniformiraju naše suradnike i čine ih predvidljivima (i time manje sposobnim da reagiraju na nove i neočekivane situacije). Ono što nam treba je učenje, eksperimentiranje i brzo reagiranje na promjene u doticaju sa krajnjim kupcem, klijentom i potrošačem